Posljednji Whitbread na kojem sam jedrio bio je 97/98 s timom EF.
Prije regate razgovarao sam s Johanom Salenom o eventualnoj mojoj uključenosti. Rekao sam mu da bi volio odjedriti prvu i drugu etapu, a potom nastaviti na kopnu kao službeni timski fotograf. Johan je samo rekao „izvrsno, jedan na brodu s djevojkama i jedan s momcima“. Bio sam malo zatečen i nisam dovoljno brzo reagirao, a on je već napustio prostoriju. I tako je bilo odlučeno da ću 35 dana jedriti s 11 djevojaka.
Nikad ranije nisam jedrio s kompletno ženskom posadom, sve dok se nismo krenuli na 7000 NM dugu etapu od Southamptona do Cape Towna. Sve je bilo izvrsno. Nakon dva tjedna shvatio sam da su samo tri teme u razgovorima prisutne na baš svim jedrilicama: jedrenje, hrana i seks. Nakon tri tjedna ostaje samo jedna tema... hrana, a nakon četiri tjedna HRANA. Tada nije bilo ni Facebooka, Twittera ili da su se slala dnevna izvješća s jedrilica, tako da to nikome nije ni smetalo.
Također, početkom 1997., zajedno s još nekoliko fotografa koji su pratili jedrenje, bio sam pozvan da pošaljem životopis i fotografije da bi me se uzelo u obzir za fotografiranje Whitbreada za časopis National Geographic. To je bio poprilično dug proces koji je uključivao intervju u Washingtonu, gdje su me i obavijestili da sam ja izabran za taj posao. Bio sam na sedmom nebu, jer za mene je National Geographic bio apsolutni vrh. Tada su imali tiražu od 10 miliona i izvrsno su se uklapili kao sponzor za EF, koji je međunarodna kompanija koja se bavi jezicima i obrazovanjem.
Uvode je trebao pisati Angus Phillips, poznati novinar koji je pisao s mnogih America's Cupova za Washington Post. Tako da sam postavljen na palubu EF Language-a na drugoj etapi, od Cape Towna do Fremantlea. Temeljito sam se pripremio, uzeo sam backup kameru beckup kamere, rezervne objektive i hrpu filmova. Sumnjam da je itko od posade znao koliko kompleta sam imao u svojim kutijama, koje su izgledale jednako kao i sve ostale kutije s opremom. I užasavala me pomisao da bi se u slučaju potrebe napuštanja jedrilice našao u splavi za spašavanje s tri rezervna Nikona!
Angus Philips se čak i ukrcao kod nas na oko 300 NM ispred Freemantlea da s nama odjedri posljednjih 48 sati i da intervjuira posadui osjeti regatu iz prve ruke. A meni i dan danas nije jasno kako je ta mala jedrilica s kojom je došao uspjela se susresti s nama i on se prekrcati kod nas.
Nakon završetka etape odletio sam u Washington kako bi nadzirao obradu filmova i napravio selekciju zajedno s urednikom fotografije. Tada mi je urednik rekao da su fotografije najvažniji dio časopisa. Ako se čitateljima sviđaju fotografije pročitat će i naslov, a ako je naslov zanimljiv pročitat će i članak. A to je vrlo zanimljivo jer je u suprotnostosti s praksom koju većina časopisa prakticira u današnjim danima.
Nekoliko mjeseci kasnije, dok smo bili na cilju etape u Baltmoreu, svi smo bili pozvani u centralu National Geographica, na prijam u Alexander Graham Bell dvoranu. To je bilo stvarno iznimno iskustvo za sve nazočne.
EF Language je na kraju pobijedio taj Whitbread, a u vrlo talentiranoj posadi bili su i Magnus Olsson kao vođa smjene i Paul Cayard kao skiper.
1997/98.
