Donja fotografija je snimljena na Južnom oceanu, južnije od Tasmanije, na trećoj etapi Whitbreada 1993/4, od Fremantlea do Aucklanda.
Smjena mi je započela u cik zore. Prije nego sam preuzeo trim spinakera snimio sam šest fotografija gledajući prema naprijed u smjeru svitanja. Puhalo je oko 45 čvorova i valovi su bili poprilični. U svom kalendaru za 1995. napisao sam da su Yamaha i New Zealand Endeavour bili u vidokrugu s vrlo skraćenim glavnim jedrima i malim flokovima, a NZE je imao olujno i glavno jedro i flok, a mi smo imali prvi krat i olujni spinaker.
Tog dana smo postavili svjetski rekord s 428 NM prejedrenih u 24 sata. Prosječna brzina nam je bila 17.83 čvora. Po današnjim standardima to ne zvuči toliko impresivno, ali može se steći dojam o tome koliko su današnje jedrilice postale brže.
Trenutni rekord na Volvo Ocean Raceu je 588.1 NM, a postavio ga je Akzo Nobel na posljednjem izdanju, a Alex Thompson je solo na Hugo Bossu prejedrio 539.71 NM!
Izdanje Whitbreada iz 1993/4. bilo je prvo na kojem su jedrilice koristile satelitske sustave, ali samo za emitiranje slike niske rezolucije i glasa. Te 1993. godine digitalne kamere su još uvijek bile daleka budućnost. Koristio sam tu tehnologiju koliko god sam mogao da bi poslao fotografije s Južnog oceana, pa sam zato sa sobom ponio maleni spremnik za obradu filmova, razvijač i fiksir i Nikon Coolscan uređaj za skeniranje fotografija. Rad s tom opremom je bio vrlo rizičan jer je postojala ogromna šansa da se izgubi cijeli film dok se obrađivao u takvim uvjetima... Kamera bi bila u crnoj vreći dok bi vadio film iz nje, pa bi u kuhinji u spremnik dodavao kemikalije. Brod je cijeli smrdio na amonijak i fiksir, kad se otvorio ulaz u kabinu i unutra uletio Lawrie Smith s čijeg odijela se cijedilo more vičući „Što dovraga radiš Rick?!“ Samo je izišao vrteći glavom.
Osušiti film je bilo vrlo teško u vlažnom i slanom okruženju... a još sam trebao skenirati negative!
Puno mi je pomagao navigator Marcel van Triest. On bi držao skener u rukama da amortizira skakanje i lupanje na valovima. Nakon toga bi se spojili na satelit i slanje tim putem je trajalo preko jednog sata po fotografiji. Marcel je bio izvrstan suučesnik i ne bi to uspio bez njegove pomoći. Šalili smo se da je jednostavnije poslati sliku s Mjeseca nego s Južnog oceana.
1993/94.
