Završio je Šibenik TP52 Super Series Sailing Week! Pet natjecateljskih dana i još tjedan prije regate iskorišten za pripreme morskih bolida bili su prava poslastica za sve koji su tih dana došli u Šibenik s ciljem da osjete dio atmosfere sa svjetske jedriličarske scene na najvišem profesionalnom nivou.

Manje više već su svi upoznati s detaljima regate u Šibeniku, tko je odnio pobjedu, kako je prošla navigacija... hrpa medijskih materijala je otišla u svijet u produkciji koja prati TP52 karavanu, također i ovdje na regate.com.hr možete pronaći nekoliko foto galerija i video klipova. Zato ću ovdje pokušati ispričati priču iz druge strane, koja se ne vidi i obično zanemaruje.

S jedriličarske strane cijela priča je krenula dolaskom jedrilica na velikom trgovačkom brodu s kojim su još stigli kontejneri puni opreme i prateći gumenjaci.

Jedrilice su stigle s prve, neslužbene regate na Palmi. Od 12 jedrilica koje su sudjelovale na regati u Šibeniku čak 9 ih je najnovija generacija. Kalendarski gledano neke su iz 2017. ali ovako su prijavljene, dok je npr. Luna Rossa porinuta par tjedana prije regate na ceremoniji u Trstu, a Azzura je imala krštenje baš u Šibeniku u D-Marin Mandalina. U principu riječ je o timovima koji imaju ozbiljne ambicije što u klasi TP52 što u Americas Cup-u koji se vraća na jednotrupce.

Oprema i jedrilice nisu bili na istom mjestu u marini. Jedrilice su bile vezane na centralnoj poziciji odmah ispod hotela, dok su kontejneri bili u nazovimo je servisnoj zoni gdje su i inače smješteni charteri. Vjerojatno je to predstavljalo određen problem dijelovima posada koji su bili zaduženi za opremanje i održavanje jedrilica. Naime u kontejnerima su bile uglavnom vrlo bogato opremljene radionice, alati za servis vinčeva, opremom za rad s karbonom, kao i nezaobilazni strojevima za šivanje, odnosno za popravljanje oštećenja na jedrima.

Bogatiji timovi su još i dodatno iznajmili prostore jedrarija na području Zadra, Šibenika i Splita, kao i usluge naših majstora od jedara s kojima su testirali najnoviju opremu.

Koliko su jedra važna u ovoj priči ne treba posebno spominjati, a u ovoj klasi su taj odnos podignuli na jedan još veći nivo. Sasvim je normalan pristup da se s novim jedrima (pogotovo od egzotičnih materijala) postupa oprezno, da se pazi da ne ostaju na suncu nakon što završi jedrenje, skladište u suhom i klimatiziranom prostoru itd... ovdje među svim tim uobičajenim elementima zaštite još bilježe i vrijeme koliko se s kojim jedrom jedrilo. Jedro se smatra starim nakon otprilike 50 sati provedenih na jarbolu! Nakon isteka te satnice s jedrom se mogu raditi eksperimenti. Pomiče se "sak", produbljuje se isti, uglavnom rade se sve promjene s kojima se smatra da se može postići pozitivan pomak koji će se iskoristiti prilikom narudžbe nove opreme. S obzirom da su ovi bolidi ionako već maksimalno optimizirani, sa spomenutim promjenama, naravno ako su u pravom smjeru, brzine se povećavaju za vrijednosti iza decimalnog zareza kao što se jednako malo mijenjaju i kutevi jedrenja. Ali s obzirom na nivo na kojem se jedri to ipak može biti dovoljno da napravi razliku u rezultatu.

A koliko su forme jedara i trimovi drugačiji od onih na koje smo naučili vidjeti na "normalnim" regatama možda najzornije dočarava ova fotografija:

Zanimljiva su bila i iskustva jedriličara po pitanju jedrenja na Jadranu. Neki su već jedrili na regatama malih klasa, dok su neki bili sudionici Match Race regata, ali nitko se nije mogao računati na iskustvo jedrenja u našim kanalima s lokalnim mikroklimama.

Regatna polja na koja su inače naviknuli na regatama klase su na otvorenom moru bez bliskih otoka i otočića. Tako npr. na regatnom polju na Palmi već je postala kultna jedna od strana polja za koju se zna da u određeno doba dana je mnogo bolja. Naravno, svi znaju gdje tada treba jedriti i najvažniji zadatak u tim uvjetima se svodi na razvijanje što veće brzine. S druge strane to u akvatoriju Šibenskih otoka nije bio slučaj i mnoga velika imena su se borila s čitanjem situacije na moru. Da bi osigurali što bolje uvjete jedrenja neki od timova su se odlučili i na angažiranje lokalnih jedriličara. Svojim iskustvom je za vrijeme treninga Tomislav Bašić savjetovao tursku Provezzu, brazilci s Onda-e su se savjetovali s Igorom Marenićem. Talijani na Azzuri su u svom pratećem gumenjaku kao savjetnika imali Šimu Fantelu. S britancima na Allegri jedrio je Pavle Kostov, a savjetničke usluge Karla Kureta je koristila pobjednička ekipa s Quantuma.

Osim praćenja flote za vrijeme regate, snimanje polja i dodavanje hrane i pića u pauzama između plovova gumenjaci su imali i zadatak transporta rezervnih jedara. Budžet s kojim raspolažu pojedini timovi vidio se i preko njih. Naravno najveći i najbogatiji su imali 12-13 metarska plovila u koje bi ukrcali nekoliko uredno složenih jedara bez da ih lome ili deformiraju, dok su se neki snalazili s iznajmljenim 6 metarskim gumijima u kojima su jedra bila nagurana u vrećama.

Zanimljivo je bilo vidjeti i praksu vraćanja s regatnog polja. Jedrilice je vraćao "boat captain" s par članova posade, dok se većina ekipe prekrcavala na gumenjake i s njima se vraćala u Mandalinu.

Sve regate koje se zasnivaju na obilasku različitih lokacija širom svijeta moraju osigurati razinu kvalitete eventa članovima svojih klasa. Po pitanju odrađivanja jedriličarima najvažnijeg dijela, postavljanja regatnog polja, osiguravaju se tako što za jezgru regatnog odbora angažiraju uvijek iste osobe koje s njima putuju na sva odredišta. Jednako je i po pitanju žirija, uvijek ih angažira klasa i domaćini regate po njihovom pitanju nemaju nikakvih obaveza. Ono što domaćin mora osigurati je operativni dio regatnog odbora koji izvrsno poznaju domaće uvjete i naravno, svoj posao odrađuje na potrebnom nivou.

Na regatama koje D-Marin dovodi u Šibenik domaći dio regatnog odbora većinski čine članovi Jedriličarskog kluba Val iz Šibenika:

Na regatama TP52 putujući RO sačinjava dvojac Maria Torrijo i Tomas Catalan. Mariu su naši "race officials" upoznali na ISAF Youth regati koja je prije nekoliko godina bila organizirana u Zadru, dok je Tomas iskusni svestrani profesionalac koji je kao vođa tima sudjelovao u tri America's Cup kampanje!

U praksi to otprilike izgleda tako da član RO-a koji je doveden kao predstavnik klase, s obzirom na uvjete na moru iznese željenu duljinu polja a o svemu ostalom računa vodi domaća ekipa. Tim iz TP-a je ovu priču podignuo na veći tehnološki nivo. Gđa. Torrijo bi na osnovu pozicije broda regatnog odbora zadala točne geografske koordinate na koje su trebale biti postavljene bove s tim da se dozvola za postavljanje slala nakon signala starta. S obzirom da je zona u kojoj se postavljalo regatno polje moralo imati veće dimenzije nego što je to na regatama koje se inače u štap polju organiziraju kod nas, predložene su dvije zone, a izabrana je ona između Zlarina i Žirja. Dubine u toj zoni su 70 i više metara pa je spomenuta GPS metoda s jednom mogućnošću sidrenja bila vrlo stresna. Razlog je što se prvo morala usidriti oznaka orce i ako je sidro uhvatilo kako treba u odnosu na tu poziciju postavljao se offset i "pred orca". Ako se zna da jedrilicama za ovu dionicu treba u prosjeku 12 - 15 minuta može se steći slika o ovoj problematici.

U svakom slučaju ekipa iz JK Val je svoj dio posla odradila vrhunski, tako da je početna nervoza od strane Španjolskog tima ubrzo prestala i opušteno su surađivali sa svojim Hrvatskim kolegama.

Na slijedećoj regati ovogodišnjeg TP52 toura kad se karavana seli u Sukošan ovaj posao će preuzeti članovi iz JK Uskok iz Zadra.

Termin ove regate je 20 - 24. lipnja. Još nije objavljeno da li će za razliku od Šibenske regate biti organiziran neki veliki brod za obilazak regatne zone, pa ako planirate svratiti do Sukošana vodite računa o tome da li ćete trebati organizirati morski prijevoz u svom aranžmanu.

Ako se ipak ne uspijete organizirati do tada možete planirati posjetu Svjetskom prvenstvu za TP52 koje će se 2020. organizirati u Šibeniku.